Enida Alić: Teksture opstanka
Ovdje se brijeg u rđu i zlato presvlači svake jeseni, dok Banovo brdo broji korake onih što prođoše bez povratka. Pod noktima nam je još uvijek ilovača sa starih drumova, teška, ljepljiva istorija što se ne da saprati ni kišama sa Save. Nema ovdje lakih riječi ni jeftine zvonjave u stihovima; zemlja se voli onako kako se voli otac – ćutanjem i radom. Kroz pukotine u betonu izbija žilav korijen divlje trešnje, isto onako kako iz naših poraza izranja tvrdoglava crta opstanka. Gledam u sunce koje se davi u rukavcu Ade Ciganlije, tamo gdje se spajaju prostranstvo i ova naša skučena vječnost. Mi smo sedimenti prohujalih vojski, preživjeli svjedoci, ljudi koji ne mašu zastavama, ali pamte ime svakog pretka. Ova topčiderska sjenka što pada preko naših ramena, nije mrak, već štit od zaborava pod kojim trajemo. Pjevam o zemlji koja se ne mjeri kilometrima ni granicama, već količinom tišine koju možemo podnijeti prije nego što progovorimo. Udahni ovaj vazduh pomiješan sa smogom i mir...
