Željko Perović: Zubata česma

Moje se naselje novim jutrom rađalo, kao trudna žena širilo, a preko dana kuče množilo. Na brežuljku poviše Sarajeva, kao hrabra vojska, ispela se grupa doseljenika. Umjesto logora, odlučili su da kuće grade: male, tople, ali blizu puta i sa velikim dvorištima. Takva je sirotinja; ona bi uz kuću i pola njive uzela, samo da se imanjem u društvu pohvali. Svi znamo da je odgoj je ram za životnu sliku, koja se od djetinjstva koracima crta, a oni su plugovima ovjeravali brazde novog postojanja. Znali su da na tacni neće ništa u poklon dobiti; svaki su pedalj surove pofalićke zemlje žuljevitim rukama krčili. A bila je tvrda, puna korijenja i divljeg kamena, ljuta, kao da je pružala otpor svakom novom temelju, ali volja ovih ljudi bila je i od kranpa oštrija.
Kada se na vidilu zvijezde počnu nazirati, umurni, znojni i blatnjavi, ali koraka sigurna, graditelji su silazili sa drvenih skela. Okupljeni ispred javne česme, ni od čega zaklonjeni, u trenu su bili znojni osušeni, zalutalim vjetrom koji se sa okolnih brda, spuštao na počinak.
Tišinom ogrnuti u krug su stali da se bolje čuju i sa usana riječi pročitaju. Jedni se drugim pohvalili, od iskusnijih savjet zatražili i dobili. Nije to bilo hvalisanje slabih ljudi koji galamom prikrivaju strah i neznanje, već iskustvom potvrđena razmjena. Vremena za duga naklapanja nije bilo; trebalo je sa lica i tijela malter oprati, pa ranim jutrom u fabriku poraniti.
Pod otvorenim nebom vjetar je bio svjedok njihovom savezu, tajno prisluškujući prigušene glasove i teška disanja od cjelodnevnog rada i sirove cigle koju su preko ruku prenosili. Veliki svijet dolje u varoši bio je svačiji, pun razvrata, mržnje i nepravde, a mali svijet na proplanku, stisnut između maltera i studeni, bio je pun težačkog drugarstva, istine i pravde.
— Ljudi, vrijeme je kućama se razilaziti, baš smo se dobro ispričali. Idem do česme da se umijem i prljavštinu sa lica i tijela operem — reče gorštak uz glasan smijeh koji se, kao nepozvan gost, uvlačio u obližnje kuće, budeći već upola usnulu djecu. — Ko večeras ne opere kreč sa lica, sutra će mu rođena djeca iz krila bježati, plašeći se vukodlaka sa Romanije!
— Ma bježi, bolan — dobaci najmlađ nejmar, brišući rukom prljavo čelo — tebi je uvijek do smijeha, a meni se malter na obrvama skorio, oka ne mogu otvoriti! Cijeli dan na skeli držim podvlaku, leđa mi pucaju, a ti ovdje zbijaš šale kao da smo na teferiču, a ne na pofalićkoj vjetrometini. Zubima bih ovu studen grizao, samo da se maltera sa očiju oslobodim. Kumašine, nije ovo obična voda, to je tekući mraz što kosti lomi!
— Pa operi se, ko ti brani crni čovječe — uzvrati gorštak kroz novi nalet smijeha, ignorišući umor u kostima — nemoj da te žena ujutro kao stranca prepozna! Voda jeste studena, ali čisto tijelo nema cijenu. Ako sad poklekneš pred jednom običnom česmom, kako ćeš sutra pred direktora izići? Znaš li ti da je priroda najbolji domaćin? Svoje goste, opijene čistim vazduhom i hladnom vodom, kućama ispraća, a ti se prepao ove jesenje vode kao da je otrov, a ne lijek!
— Lako je tebi šalu tjerati kad ti je kičma od čelika čvršća — uzdahnu treći, naslonjen na zid. — Boga mi je hladna kao da iz glečera izvire. Strah me, kume, udrveniće nam prste, pa nećemo moći sutra kašiku rukama držati, a kamoli krampom udarati.
Gorštak ga pogleda, pa pljesnu dlanovima po tijelu da studen prebije. Oči mu bljesnuše u mraku dok je izgovarao istinu pofalićkog proplanka:
— Neka lomi, i treba da lomi! — dobaci gorštak, pljesnuvši dlanovima po tijelu da studen prebije.
Oči mu bljesnuše u mraku dok je izgovarao istinu pofalićkog proplanka.
— Što te više večeras studen lomi, ujutro ćeš snažniji ustati. Jesi li čuo onu staru poslovicu. Lako je čovjeka u blatu gurnuti, ali teško iz njega izvaditi!
Ponovo se prolomi smijeh koji ovog puta nije bio iz obijesti, već podrška gorštaku koji je navikao na teške balvane i oštrije zime, pa mu se ova sarajevska ilovača činila tek kao lakša bitka sa sudbinom.
U trenutku razmisli po ko zna koji put prebra izgovorenu misao, a potom živahno u stranu odskoči, udari se petom u stražnjicu i krenu duž drvenih šupa, koracima otetim od umora sve do poslednje u nizu, s plavo obojenim vratima. Osvrnu se, pa žustro nastavi sa svojom sjenom nestajući u polutmini škrte rasvjete koja se stidna s obližnjih prozora izvlačila.
Iza se nalazio stari vojnički šator, zaklonjeno mjesto od vjetrine i slučajnih prolaznika. Sa južne strane, neko je u daske ukucao duge eksere na koje su graditelji, prije odlaska na česmu, ostavljali svoje zaprljano rublje. Ispod, u žutoj ilovači, bile su ukopane stare polupane cigle ispred kojih su skidane zaprljane cokule. Sve je bilo uredno i čisto.
Prostorija je bila zatvorena starim najlonskim stolnjakom koji je nekad kuhinjski sto krasio, a sada na više mjesta pričvršćen, vjetrini se otimao i podsjećao na vremena teške oskudice. Sirotinja je gradila zidove, ali ne i mijenjala navike. Podsvjesno su znali, da bez čistoće nema ni reda ni ljudskog dostojanstva, a to im je bio jedini luksuz koji su mogli sebi odvojiti.
Grupa se zakomeša pa dlučno krenu ka zubatoj česmi s rukama poviše gkave, skidajući bijele vunene džempere i potkošulje na više mjesta pocijepane, a poneko i kapu s glave.
Do pola razgolićeni, u grupi su čekali da se neko osmjeli i krene prema toj ledenoj vodi. Ispod oka stidljivo su mjerkali bosonogog ljudeskaru koji je, na korak dva ispred stajao, nepomičan, kao da mu tabane iz pofalićke ilovače grije iskonska toplota.
Koščat žilavko, izgledao je kao kip na vjetrini, dok se zamišljeno sa daljinama družio. Visok, širokih ramena i maljavih prsa, okrenu glavu pa sve oštrim pogledom odmjeri, a potom odlučno krenu prema zubatoj česmi. Na trenutak zastade, podiže glavu usmjerivši pogled visoko prema zvjezdanom nebu, prekrsti se i Bogu pomoli. U pokretu ruke preko snažnih prsa bila je sabrana sva muka i sva nada čovjeka koji je sve iza sebe ostavio da bi ovdje, na ovom brdu novi život započeo. Bio je to nijemi dogovor između njega i neba, ovjeren mrazom i snažnom željom za vlastitim krovom.
— Ojhaaa, šta ste se prepali? — zagrmi ljudeskara, a glas mu odjeknu između praznih zidova — voda ne ujeda, a ni zube nema! Huuu, huuu! Zar da nam studen ostavi tragove na obrazu, idemo junaci moji?! Ako nas prepadne ova zubsta česma, nismo ni trebali sa đedovine silaziti! Šta je, momci, zar su vam junačka srca ostala u šatoru pod toplim dekama?!
— Lako je tebi, Ilija — povika neko, cupkajući u mjestu od hladnoće — koža ti je kao u medvjeda, ne probija je ni pofalićki mraz! Nama se krv u žilama sledila, a ti se prepireš sa voderinom!
— Nije u mene koža deblja, junače — uzvrati ljudeskara spuštajući skupljene dlanove ispod zubate česme — nego mi je volja ljuća. Voda pere prašinu, a hrabrost strah! Primaknite se i pogledajte kako voda sivi malter pretvara u čisto zlato našeg truda. Hajde, priđite, nadajte blatu da u Šupljačama čizmu s nogu sebi povuče! Ej, šta će sarajlije reči?
— Ma ne odstupamo mi pred vodom, Ilija, nego pred tvojim ludilom! — povika najmlađi neimar cvokotajući zubima, te iskorači iz grupe.
— Takog te hoću, sokole! — gromko povika Ilija, dok mu se ledeni mlaz razbijao niz maljava prsa.
Njegov glas, oštar i čist, protjera zalutalu tišinu. Jedan po jedan, polunagi i drhtavi, iskoračiše iz zavjetrine šatora. Ledena voda, koja je do maločas zubata prijetila, postade krštenje njihove slobode. Ilija se mlazom ponovo pljusnu, ali sad po umornim leđima, miješajući zaostali malter sa mirisom teškog rada.
Nko više nije uzmicao, stisnutih čeljusti sad su zubatoj smjelo prilazili. Prvo stidljivo, a potom sa gromkim smijehom koji je prkosio niz padinu zubatoj česmi, snažnije od vjetrine koja je uzalud pokušavala da im dah zaledi. U hladnoj vodi prala se sva muka, sa njim je nestajao i umor na skelama skupljen. Voda je bila njihova svetinja, zubata česma na ničijoj zemlji. Nije samo prala malter s obraza, studena je umor gutala, a doseljene komšijama prihvatala.
U dodiru ledene vode i tople radničke kože nestajale su sve razlike, više nisu bili stranci pristigli sa raznih strana, postali su jedno tijelo, jedna mahala, jedna armija koja dijeli istu sudbinu.
Dok su odlazili svojim nedovršenim krovovima, grad je obasjavala ulična rasvjeta, ne sluteći da mu na plećima niču kuće i ljudi jači od kamena, a hladniji od studenog izvora. Te noći Zubata česman je utihnula pod teškim koracima, u svaku uzidanu ciglu ušao je snažan glas prkosa „ojhaaa“ koji nijedna vjetrina nije mogla otpuhati.
Kuća se ne gradi samo ciglom i vodom, već i Zubatom česmom koja graditelje snaži i što je najvažnije cementira njihova prijateljstva. Pisati o graditeljima, bez istinske inspiracije, bilo bi uludo misaono rasipanje. Ali ova teme je nešto više, ona je lična karta rađanja moga naselja. Sutra, kada zavidni ljudi pokušaju njihovim sigurnim koracima podmetnuti nogu, ovi se ljudi neće spotaknuti. Jer, onaj ko je prošao krštenje na zubatoj česmi, zna drži ravnoteža na životnoj skeli.