Knjiverzum

                             Prigušeno pucketanje vatre me je lagano vraćalo iz dubokog sna u stvarnost, pa sam počeo razaznavati i ostale zvuke okoline. Iz kuhinje se čulo brzo i jednolično lupanje kašikom po tanjiru, a kroz zamagljeni prozor na sobi čuli su se glasovi ljudi koji su povremeno prolazili ulicom. Tako, zatvorenih očiju, raspoznavao sam detalje početka novog dana oko sebe, oslanjajući se samo na sluh. Osetio sam da je naš matori šareni mačak skočio na krevet i počeo tumarati po vunenom jorganu kojim sam do ušiju bio pokriven. Nekako je znao da se budim i, prelazeći tako preko mene, prevukao mi je svoj dugački rep celom dužinom preko nosa, što me je nateralo da nekoliko puta snažno kihnem… Pogledao sam ga, a on je zadovoljno posmatrao moju reakciju, sa podignutim ušima, iščekujući šta će se sledeće dogoditi. Podigao sam kraj jorgana, a on je bez oklevanja potrčao da se ušuška ispod njega,...

Ovdje se brijeg u rđu i zlato presvlači svake jeseni, dok Banovo brdo broji korake onih što prođoše bez povratka. Pod noktima nam je još uvijek ilovača sa starih drumova, teška, ljepljiva istorija što se ne da saprati ni kišama sa Save. Nema ovdje lakih riječi ni jeftine zvonjave u stihovima; zemlja se voli onako kako se voli otac – ćutanjem i radom. Kroz pukotine u betonu izbija žilav korijen divlje trešnje, isto onako kako iz naših poraza izranja tvrdoglava crta opstanka. Gledam u sunce koje se davi u rukavcu Ade Ciganlije, tamo gdje se spajaju prostranstvo i ova naša skučena vječnost. Mi smo sedimenti prohujalih vojski, preživjeli svjedoci, ljudi koji ne mašu zastavama, ali pamte ime svakog pretka. Ova topčiderska sjenka što pada preko naših ramena, nije mrak, već štit od zaborava pod kojim trajemo. Pjevam o zemlji koja se ne mjeri kilometrima ni granicama, već količinom tišine koju možemo podnijeti prije nego što progovorimo. Udahni ovaj vazduh pomiješan sa smogom i mir...