Enver Hrustić: Konzerva puna informacija, bez otvarača
Sve je počelo jednog običnog jutra kad sam u trgovini zapeo na kasi, jer mi kartica “ne prolazi “. Ljubazna žena je pokušala redom sve uređaje, ali ništa. Bespomoćno se pogledamo i slegnemo ramenima. Ostavim kesu na kasi i kažem da ću se brzo vratiti, samo da podignem pare sa bankomata. Tamo se uhvatio red, ali svi izlaze razočarani iz prostorije gdje počiva sprava za izdavanje novca. Na ekranu piše „Molimo sačekajte “,što mi je u glavi zazvučalo pasivno-agresivnim tonom. Odem u stan i uzmem nešto eura, da razmijenim, ali ću morati u veliki market, jer tamo imaju mjenjačnicu. Idem tako po laganoj kiši, nije hladno, ali nije ni ugodno, dok razmišljam kako mi ne vrijedi ništa to što sam prije tri dana dobio platu, kad nemam para kod sebe. Tačnije, nemam kod sebe ni 6 maraka i nešto siće da platim račun na kasi...
I tako razmišljajući pojavim se u marketu gdje kod ulaza imaju info šalter, prodaju nekih cigareta kojima je potrebna posebna reklama i mjenjačnicu, ali gle čuda. Na papiru stoji ispisano „Mjenjačnica ne radi “! Isti slučaj kao i kod bankomata, pomislim kako je žena koja radi možda isto pretrpjela „pad sistema“. Kako god. Dakle nemam dovoljno para za tramvaj da odem do grada da razmijenim pare, plata mi na kartici ništa ne znači, kesa stoji na kasi i čeka superheroja sa svojih 6 maraka da riješi situaciju,... Po meni, upravo sam doživio pad civilizacije kakvu poznajem. Sve imamo, ali ništa ne posjedujemo. A sve nam je na dohvat ruke, na dodir, na pogled, na Misao! Ali sve je tako krhko i samo čeka da se uruši. Krenem prema stanu kad me pred zgradom dočeka prosjak, poprilično star i apstraktno obučen te mi priđe sa ispruženom rukom uz riječi:
„Da nemaš možda marku?“
Onako ljut i sluđen, samo prođem kraj njega i kažem da nemam. Kad će on na to:
„Lažeš da nemaš.“
Ja zastanem, okrenem se i pogledam ga, dok on isto tako zuri u mene. Trenutak traje čitavu vječnost, ali ja nisam našao riječi kako da objasnim da smo u ovoj situaciji obojica isti, iako predstavljamo totalno različite krajnosti života. On me gleda, pa kao da se sažali nada mnom, reče:
„Neka, biće. “
Okrene se i nastavi što dalje od mene, stvarnog kokuza ove priče. U stan uđem ljut i praznih ruku te sjednem u tišini posmatrati laptop, modem, mobitel sa aplikacijom banke i svim mogućim funkcijama, gledam TV, klima uređaj... Super je to sve dok ima struje, dok je puna baterija ili dok ima signala, super je dok se ne resetuje ili dok ne ispadne iz ruke. Prisjećam se priče koju sam davno čuo: „Mačka je danima gledala ribu, gledala je i umrla od gladi. Riba je bila u konzervi “. Gledajući tako po sobi poput te mačke, sjetim se kasice. Istresem iz nje svega par maraka, imao sam neke siće po džepovima, tu i tamo po ćoškovima ladica nađem koji fening i nakupilo se dovoljno za kesu koja me je vjerno čekala na kasi. Radnica je prokucala šta treba i ja sam platio. Uz gorak osmijeh sam izašao, jer sam bio svjestan šta nam se može desiti svakog momenta. Svijet stane u sekundi zbog pogrešnog klika ili zbog pada sistema, a to je momenat kada shvatimo da se nekad stvarno trebamo zaustaviti i ne prepuštati se čudima tehnologije, već stati i vratiti se malo unazad, možda na fabrička podešavanja. Jer možda ne znamo mnogo, ali znamo kako otvoriti konzervu.
