Milica Čubrilo: O romanu „Preko u preko” Nikole Šimića Tonina
Kratak roman Nikole Š. T. je bio lijep doživljaj za mene, a počeo je već pri čitanju prvog odlomka, da bi zanimljiva dinamika trajala do kraja. In medias res je prvi utisak dok autor slaže mnoštvo motiva, no objedinjenih lijepo u oblikovanju teme, koju bih mogla definirati kao - Život čovjeka u aktivnom traženju smisla života.
Već prvo poglavlje „najavljuje” peripetiju koja je izmijenila na loše sudbinu dvoje ljudi, Sama i Kety. Žena je pri porođaju izgubila dijete i sama se jedva spasivši.
„Jedino bol rađa umjetnost” (Antun Barac) i tako je krenula i kompozicija ovog Nikolinog štiva. Glavni junak, u kom se naslućuje autobiografsko promišljanje o smislu ljubavi, braka, traži načine kako nositi se sa sumnjama u vlastiti partnerski odnos. Odatle paralelno kreću svi naredni doživljaji pričani u 3. licu, a tako bliski i neposredni čitatelju. Lirski, lijepo iznijansiran odnos prema svim događajima koji se nižu, navodi nas na uspoređivanje sa vlastitim.
U trenutku kulminacije, dok glavna junakinja saznaje porodične zakulisne igre oko nasljedstva znajući da je pri kraju života, mijenja se u Samu čitava koncepcija njegovog odnosa prema ljubavi. Biva empatičnim, humanijim i nesreća ga zbližava sa ženom. Može se doživjeti taj tren i kao strah, ta prejaka i ruševna emocija, no tako opravdana i ona će poslije Katyne smrti, a u kasnijem slijedu, gradirati u opreznost i način da se Sam sačuva i da traži sreću koju je itekako priželjkivao. Zapravo, ona je lajt-motiv do zadnjeg poglavlja. Autor znalački isprepliće književne tehnike, od naracije, dijaloga do unutrašnjeg monologa. Ovo posljednje karakterizira ono autobiografsko u smislu prustovskog traganja za izgubljenim vremenom. U tom smislu, zanimljivi su frazeološki idiomi poput npr. „mlaćenje prazne slame” čemu Nikola izvrsno suprotstavlja ono umjetničko traganje za kvalitetom u međuljudskim odnosima.
Naročito zanimljiva digresija je u trenutku kad naracija i dijalog sa autentičnim dalmatinskim govorom prave novinu i sve to u uvođenju u priču žene Dalmatinke koga živi godinama u Americi.
I Sam mijenja ime u Šime, da bi se stvorila odlična i nova epizoda. I to je jedan od autobiografskih digresija da se nađe novi smisao života, da se očuva nacionalni identitet. Pominjanje rata na jugoslavenskim prostorima je iskaz besmisla i strepnje za stradanja.
U nekom trenu glavni lik doživljava umor i rezignaciju i predaje se, kako sam kaže „moru nedaća”. Napravi od sebe skitnicu i zapuštenog beskućnika. No, bio je to samo kratak eksperiment i Šime nastavlja dalje. Ovakva naracija, koju prati duhovna karakterizacija, van bilo kakvog materijalnog konteksta, odlično „drži” pozornost čitaocu i sliči na onaj zdravi Ekg prikaz samo trenutno bolesnog čovjeka, uznemirenog nečim: očas adrenalin i želja za životom, a onda pad... Ipak, Šime je zdrav i postavlja retorička i smislena pitanja Bogu i sebi samom. Ćuti odgovore, jer odlično zna da mora nastaviti dalje. I nastavlja, ali povratkom u zadarski kraj gdje nije bio niti se ikom javljao punih 40 godina.
Od PREKO, vraća se u PREKO. ON I KOFER. A u koferu, rekla bih, spakiran život čovjeka koji nikad nije odustao....
