Natalija Tanja Novaković: Seda kosa



Evo me već sa kosama sedim,
polako u tišini bleđim.

U osami sedim
na obali života
dok mi talasi biju gola stopala.

Nemam suza
za te sede kose
puštam da me radosti života nose.

Na meni se sve vidi
nemam šta kriti
niti da lupam glavu
šta će sutra biti.

Pored mene mnogi dolaze i prolaze
dodirnu me i odlaze
ne zastaju ni da me pogledaju.

Cveće mirisno u mojoj kosi
već je bledo i uvelo.

Duša mi još uvek vapije
da dotakne daleke pučine,
ali moja barka
postala je samo varka,
a krila nemam da poletim
van ove tišine
i među raspевanim šarenim pticama sletim.


Popular posts from this blog

Konkurs za najlepšu pesmu za nagradu „Nenad Radoš” književnog klub „Ivo Andrić”

Haiku časopis „LOTOS” raspisuje konkurs za nagradu „Radmila Bogojević”

Raspisan konkurs za najbolju savremenu srpsku pripovetku „Laza K. Lazarević”