Gordana Kovačević: Ravnica (za konkurs „U oku Sfinge”)
ležim opuštenih ramena,
u zelenim haljinama
koje vetar čas podigne,
čas spusti
dok miluje meko telo zemlje.
Duga vlas klasja
preliva se preko mene
zlatnim talasima,
a pesma kosa
pada u moje jutro
kao sitna svetlost.
Kada se spuste
krila noćne ptice,
ostajem budna,
tiha i beskrajna,
bez planine da me prekine,
bez stene da me sakrije.
Ko sam ja?
Odgovor: ravnica