Duška Kontić: Livada (za konkurs „U oku Sfinge”)
Dozivam travu mirisavu
pokošenu u zoru.
Zacviljeh na otvorenom
prozoru sjete.
Drhti probuđeno
dijete vodonoša.
Stanite kosači,
nevjera u mom korijenu spava.
Zatupiće zauvijek
oštre kose.
Vjetrovi nose
nemio glas.
Ko to, obeznanjen,
traži spas?
Ko sam ja?
Odgovor: Livada